Antun Urbić, nadimkom zvan Backo, imao je samo 5 godina kada je njegov otac, 60-tih godina prošlog stoljeća, iz Švicarske donio jedan Märklin vlakić. Odmah ga je fasciniralo koliko su ti modeli vjerne kopije pravih vlakova. U početku je samo smio gledati kako tata vozi vlakić, a s vremenom je počeo pomalo i surađivati. Tako je nastala njegova sklonost prema vlakićima, koja je kasnije prerasla u pravu ljubav i prema vlakićima i prema maketarstvu.
Kad je skupio dovoljno vlakića, tračnica i ostalih potrebnih komponenti, započeo je sa izradom prvih maketa. U početku manjih, pa onda sve većih, dok na kraju nije okupirao cijeli tavanski prostor kuće u kojoj živi. Veliku pomoć u početku pružio mu je Karlo Paladin koji je njegove ideje (uz niz svojih nadopuna) prenio u WINTRACK – vodeći svjetski računalni program za planiranje rasporeda i izgleda pruge na maketi. S vremenom se rodila ideja za izradom jedne još veće makete koju bi mogao i pokazati posjetiteljima.
Kad mu se ukazala prilika, preselio je postojeću maketu sa tavana u jednu dvorišnu prostoriju u Gundulićevoj 4. Tu su 1. listopada 2011. Marin Benkus, Domagoj Terzić i on započeli rad na velikoj maketi koja se danas smatra najvećom u Jugoistočnoj Evropi. Uz ovu trojicu, svoj veliki doprinos u razvoju makete dali su i Želimir Matočec i Ivan Žubrinić, a povremeno su pomagali i Matija Bulat i Hrvoje Terzić. Vrlo važan posao obavio je i Peter Jirka iz Beča, koji je konfigurirao WIN-DIGIPET, program za automatksu vožnju vlakova.
